Dosta nam je predsjedničkih predstavljanja i dosadnih reality showova. Budimo realni, da želimo gledati šrotne emisije s netalentiranim, neobrazovanim i seksualno-teško-opredjeljivim ljudima kojima svako malo ispadne sisoid radi povećane gledanosti, gledali bi Heroese. Sanjali vi više slobodnog vremena, dobru seriju, veću plaću, dagnju bez školjke ili proljeće u Europi, znajte da ćete ih teško ostvariti.

No, lijepe stvari su uvijek malo ljepše i teške uvijek malo lakše ako ih podijelite s nekim. Uz prijatelje svaka je serija dobra i, ako morate nešto poboljšati na sebi u novoj godini, neka to bude novi televizor, plazma ili lcd, veliki naravno, kako se više nikad ne bi osjećali usamljeno u svojoj ovisnosti. Ako nemate prijatelja, a ako ovo čitate vrlo vjerojatno i nemate, ne režite odmah žile twilight DVD-om. Bilo ljeto ili zima, remek djelo ili smeće, S&W će biti tu s vama. Ponekad s nekim postom, ponekad podcastom, formirat ćemo vaše kritičko “ja” uz obećanje da ćemo biti barem malo bolji nego ove godine jer, istina je, ne možemo biti gori.

Naša novogodišnja želja je da stariji smanje tempo, a djeca da poštuju starije, tj. nas, jer supernatural je sranje koliko god vi lupali zvečkom i plakali zbog pune pelene. Želimo vam Sretan Božić i Novu Godinu i da ih proslavite kako treba, uz obitelj… i televizor.

Testeesi

Čuli ste za pojam “toliko odvratno da je smiješno”? Onda ovo treba strpati u mješavinu krvi, sperme i rigotine. Često kažem da sam rob prvog dojma. Ako me serija u prvoj epizodi natjera na plakanje, onda znam da gledam nešto posebno. Ovdje je plač bio posljedica pogleda na svoju plućnu maramicu koja se veselo koprcala po podu. Svi znaju da je prvi dojam najvažniji. Prva slika prvog kadra filma Mrtav ladan najbolje dočarava tu činjenicu. Priznajem da ostale epizode ne nude kvalitetu kao prva, ali teško je natjerati moj um na kritiku kad je hipnotiziran odmah na početku.

Teestise gledam kroz prizmu obične kanadske serije. Za to kriv je scenarist/producent i idejni stvoritelj Kenny Hotz. Hotz je pisao za South Park, no njegov rad poznatiji mi je iz reality showa Kenny vs Spenny, jedne vrlo čudne originalne emisije o dva prijatelja koji se natječu u raznim natjecanjima tipa “oš se kladit da mogu popit više piva od tebe”. Čudna je zato što su to uglavnom oklade tipa “tko može duže držati mrtvu hobotnicu na glavi”. Često najzabavniji dio serije upravo je kazna koju gubitnik mora odraditi. Nažalost, čvrsti koncept fake-reality showa bio mi je preumjetan za proglas vjernosti.

Doista se osjećam hipnotizirano kada komentiram seriju s prijateljima. Ne postoji djelo na planeti koje dobiva toliko različitih mišljenja. Svugdje je ista stvar, nekima je zadnje smeće, nekima ukazanje. Ja? Smatram se čovjekom kojemu nije problem uprljati se s vremena na vrijeme. Znate li onaj dio ulice u koji nitko ne zalazi, koji je pun smeća, bljuvotine i smrdi na urin? E pa u tom kutu leže remek djela umjetnosti. Tamo se skladaju epske simfonije od kojih bi se i samom Amadeusu divljački ukrutio. Možda je meni lakše plivati kroz govno kada znam da sam u pravu. Jer, smijat ćete se, o daa, smijat ćete se i mrzit ćete sebe zbog toga, a potpuno nepotrebno. To je moja poruka.

Morate se opustiti i ne shvaćati sve tako ozbiljno. Put do sreće i blagostanja je jednostavan i protkan razbijanjem ustaljenih, limitirajućih pravila. Treba aplaudirati ljudima koji su pokrenuli ovakav projekt. Projekt koji je od početka bio osuđen na propast, jer budimo realni, glasni prdež u liftu punom ljudi razina je ozbiljnosti jednog sprovoda za ovu seriju.

Testeesi nisu čista kanadska serija u smislu produkcije, ali po razini provokacije, odnosno odabiru i egzekuciji same teme, svakako jesu. Na moj doživljaj kanadskih serija najviše je utjecao upravo Hotz sa svojim uradcima. Sve što te serije imaju zajedničko upravo je odličan sadržaj dobiven uz vrlo mali budžet. Kanađani su, u svojoj inferiornosti prema američkoj produkciji (money wise), bili primorani rabiti drugačiji pristup kako bi prisvojili svoj dio gledatelja. Rezultat su serije koje imaju takav provokativan sadržaj da se uopće ne mogu emitirati na američkim mrežama (ok kabelske, ali one su nešto drugo). Ne mogu a da ne spomenem glazbu. Toliko klasične glazbe i opernih izvedbi niste čuli ni u HNK.

Utopljen u svojoj oštećenosti masovnog gledanja serija uvijek tražim nešto originalno. Uvijek sam impresioniran i uvijek ću gledati serije koje imaju toliko muda krenuti od nule s izgradnjom svojeg stila i koje pokušavaju gledatelju prikazati nešto novo, bez ograničenja. S naglaskom na ovo “bez ograničenja”. Zato poručujem ljudima, koji smatraju Testeese pretjeranima, da si izvade banderu iz guzice, promjene pelenu punu usijanog, vodenog proljeva klišeja i napokon progledaju kroz gusti smrad mediokriteta koji ih okružuje.

Nije ni čudo što nikad nećemo vidjeti drugu sezonu. Svijet jednostavno nije spreman gledati Boga u oči i pitati ga što bi radio kad bi imao sise.

Direktan link (AAC, 64 kbps, 1:07:05, 31.5 MB)

RSS feed: statlerwaldorf-tvpodcast

iTunes (provjerite jeste li na američkom Storeu)

Arhiva: http://tinyurl.com/statlerwaldorf-tvpodcast

Komentari, pljuvanja, kritike, podrška (i naravno, donacije) dobrodošli u komentarima. Pratite nas i na twitteru (@statlertv i @waldorftv),Facebooku ili pišite mailom na statlerandwaldorf.tv@gmail.com

Moji izljevi emocija zabilježeni su i na twitteru, samo klikćite more dok ne dođete do kraja tweetova – ima ih jako puno (većinom sadržaja poput Lyla Garrity je kurva) i vjerojatno van konteksta nemaju puno smisla. No, krenimo od početka.

Clear Eyes

Priča u biti počinje 1990. s H.G. Bissingerom, koji piše knjigu Friday Night Lights: a Town, a Team and a Dream, opisujući stvarne događaje u Odessi, nogometnom timu Permian Panthers i njihovom putu do srednjoškolskog državnog prvenstva Texasa 1988. Njegov rođak Peter Berg (nama najpoznatiji kao dr. Billy Kronk iz Chicago Hopea) 2004. piše scenarij i režira film prema knjizi, sa Billy Bob Thorntonom u glavnoj ulozi trenera Panthersa.

Film, naravno, uz neke izmjene, slijedi radnju knjige, režiran Bergovim prepoznatljivim (makar ne i jedinstvenim) kvazirealističnim stilom kamera iz ruku, zoomova, kadrova van fokusa ili s fokusom na nekom sporednom detalju dok bitan dio scene ispada iz kadra… uglavnom, znate o čemu pričam. Film je solidan, lijepe atmosfere kojoj puno doprinosi i soundtrack čiji su najveći dio odradili Explosions in the Sky. Osim što bez njega ne bi bilo ni serije, meni je najveći utjecaj filma u tome što me upoznao s tim bendom. Odlična, odlična muzika, pogotovo ako hodate, vozite ili trčite kroz prirodu. I za svakakve druge opuštajuće prilike.

Berg nije bio zadovoljan što je morao (zbog ograničenja filmskog formata) izbaciti detalje iz knjige te nije mogao posvetiti dovoljno vremena likovima i njihovim odnosima. 2006. je na NBC-u krenula i serija Friday Night Lights, no ovaj put s fiktivnim likovima, timom (koji je zadržao ime Panthers) i gradom Dillonom. Također, radnja više nije u 1988., već u sadašnjosti, ali dosta motiva iz filma i knjige, a i atmosfera, preneseni su i u seriju.

FNL nikad nije imao dobru gledanost, ali kritičari obožavaju seriju. 2007., nakon završetka druge sezone svi su mislili da će ju NBC ukinuti, no umjesto toga, sklopili su prilično čudan (i jedinstven, koliko je meni poznato) ugovor s kabelskim DirecTV-em, prema kojem na jesen prvo DirecTV emitira epizode, a kad oni odvrte sezonu, emitira je NBC. Produckijske troškove dijele obje kuće.

Obim stranama takav dogovor očito odgovara, jer nakon treće sezone, FNL je obnovljen za ne jednu, nego dvije sezone po istom principu.

Full Hearts

Waldorf je više puta rekao da je to serija o footballu i da to ženama (bez impliciranog šovinizma) koje football ne zanima serija neće biti dobra – jer nije to tipična tinejdžerska drama.

Ne bih rekao da je to točno. Ne potpuno. U biti, ja je volim promatrati kao seriju koncentričnih krugova: najveći je taj teksaški, rednečki, football-nam-je-više-od-života mentalitet, ta njihova polja kukuruza i kućice uz ulicu na kojima su natpisi ili imena i brojevi igrača ako oni tu stanuju; zatim i sami stanovnici Dillona koji zajedno s ambijentom čine odličnu (i fantastično dočaranu) scenografiju.

Slijedi football. Nije on poanta serije. I da je umjesto footballa bila košarka, nogomet, hokej, curling, sve bi bilo isto. Naravno, ne isto, ali poanta bi bila identična.

No, u FNL-u nije niti jedan od tih sportova, već je football. I ne morate mu znati pravila (pohvatat ćete) niti ga voljeti (zavoljet ćete) i iako nije u footballu poanta, u svakoj je pori serije. Nigdje drugdje nećete vidjeti epizodu kojoj je cliffhanger kick-off utakmice ili pustiti suzu na utakmici za prvenstvo (OK, to mi se možda desilo u Bijegu u pobjedu kad je Stallone obranio penal… kakav Rocky) ili pratiti akcije i navijati kao da gledate Dinamo u finalu Lige prvaka.

Naravno, mnogo je predvidljivih situacija u igri; kao što je (u sljedećem “krugu”) među igračima i ostalim srednjoškolcima iskorišten apsolutno svaki stereotip – bahata zvijezda, nepopularni geek, zabušant koji ima problema sa ženama i pićem, underdog koji se proslavi, glavna cheerleadersica itd – ali, FNL, producenti i glumci uspjeli su ih učiniti realnim, stvarnim i kompletnim osobama (što bi i svaka drama koja teži odličnosti trebala moći i znati učiniti).

No, u centru serije, i ono što je sama bit serije, su coach Taylor i njegova žena, odlično odglumljeni (Kyle Chandler i Connie Britton, tisuću Emmya im dajte) i jednostavno predivni za gledati – da ukradem komentar s AV Cluba: kada bi se FNL sastojao samo od četrdesetpetminutnog bantera coacha i Tami, serija bi bila savršena. Sve ovo ostalo samo su kulise za njih dvoje. Nevjerojatni su.

Can’t lose

Prva sezona postavila je stvarno visoke standarde, svime ovime gore nabrojanim, slijedeći ugrubo zaplet filma i knjige – put do državnog prvenstva, preko dva glavna arca – coach, njegov odnos s igračima i pritisci ostatka grada i sponozra te ozljeda quarterbacka i njegova pomirba s njom i vezano uz to, QB2 i njegov uspon do zvijezde momčadi. Tinejdžerske drame rijetko su bile bolje.

Druga sezona čudna je i lošija (nekima i potpuno loša), najviše zbog storylineova koji su djelovali isforsirano, nevjerojatno ili samo bezvezno; ali pred kraj se stvari poslože kroz par vrlo jakih epizoda i posebno savršenih scena (coach brani Rigginsa pred trenerom koji im gostuje u svlačionici; coach i Saracen pod tušem – definicija riječi gutwrenching).

Trećom sezonom vraća se forma i kvaliteta prve, uz upečatljiv i prilično neobičan, ali i dobro izveden početak koji preskoči više mjeseci u radnji (druga sezona skraćena je zbog štrajka, ovo posljedica), neke odlične arcove (Streetov pogotovo, tko na kraju – i na jednu određenu scenu koju ne bih ni približno opisao – ne pusti suzu, nema dušu) i prekrasne zadnje dvije epizode: predzadnju s tekmom svih tekmi i zadnju koja završi tako da ostavi otvorenog mjesta za nastavke, ali i predivno zaokruži jednu cjelinu.

Četvrta sezona počela je prekjučer, reakcije su vrlo pozitivne, makar me jako brine što je najavljeno da Zach Gilford napušta seriju (kako, zašto, nemoguće) a što mislim o svemu tome, epizodu po epizodu, čitajte tjedno na Serijali.

 

 

http://www.serijala.com/izdvojeno/recenzija-white-collar/

Ako ne znate kojim slučajem, Serijala je domaći portal o stranim TV serijama, s naglaskom na trenutne američke serije. RSS-ajte ih i sudjelujte na forumu, ili ako zbog ničeg drugog, jer tu i tamo će i naši tekstovi osvanuti tamo

Također, podcast nam je approvan za iTunes direktorij, o čemu nas naravno nisu obavijestili, no u svakom slučaju, subskrajbati se sada možete i preko ovog linka.

BTW, tko nije vidio, novi prejebeni promo za Fringe (buraz bi mi kenjao sigurno da sam samo to stavio kao post):

Muzika je remiksana verzija Zero-Sum Nine Inch Nailsa, sa novim lyricsima koji sadrže govor Williama Bella:

And I’ve seen history repeat itself enough times to know

A war is coming

You don’t have to trust me, or even like me

But you can’t deny I hold a unique perspective shaped by having lived in two worlds

I’ve seen first hand the difference a wrong choice can make

Shame on us,

For all we have done

And all we ever were

Just zeroes and ones

Nove serije:
Modern Family – Gledati, mjesta za napredak + Ed O’Neill
The Vampire Diaries – Tko volio twilight, voljet će i ovo
Merlin – Gledati definitivno, neki mix xene i buffy, djetinjasto i vrlo zabavno, sad ide druga sezona
Bored to Death – Exactly

Nove sezone:
Californication – Iznenađujuće dobro
Bones – Standardno
House – Početak sezone vrlo dobar, kasnije reboot
Castle – Gledati, odmah, torrenti imaju
Big Bang Theory – Dosadnjikavo
Fringe – Napokon neki arc
Dollhouse – Nešto se događa, neočekujem previše ali…

Angel je završio godinu dana ranije i time je ovo postala već druga TV sezona bez Whedonove serije u eteru. Bila je to dobra sezona za televiziju – Lost je ušao u drugu (makar kasnije neomiljenu) sezonu, Veronica Mars popunila je prazninu koju je Buffy ostavila, no još uvijek mi je za oko zapinjala bilo kakva serija s bilo kakvom (makar glumačkom poveznicom) s Jossom.

2005. sam tako naravno odmah zapazio i pilot HIMYM, uz Kitchen Confidential te ga downloadao odmah i pogledao s burazom u našem tada trećem domu, aleji laptopaša (drugi dom bio je, naravno, Dubrovačka zvona). Samo da stvari stavim u kontekst – tada još flat rate nije bio toliko sveprisutan, već se za pristup serijama trebalo ili sjediti satima na hladnom kamenu, ponekad i posuđivati tuđe laptope, ili pak razmjenjivati serije na DVD-ima. Bila su to neka ljepša vremena.

Usput, Kitchen Confidential sam na sličan način odjebao, no to je neka sasvim druga (makar vrlo slična) priča.

Pilot nas nije nimalo oduševio (Waldorf ga se ni ne sjeća), a manje više sve što sam tada mislio stoji i sada.

Bila je 2005. i iako su tada već bile u eteru ili tek počinjale, još nismo upoznali genijalnosti Arrested Developmenta, It’s Always Sunny in Philadelphia i američkog Officea, no bilo nam je jasno da su tradicionalni sitcomi kao forma zreli za baciti u roportarnicu povijesti i sjetiti ih se eventualno u neko lijeno poslijepodne kad se daljinski zaustavi na RTL-u. Nije li već Seinfeld već doveo taj format do svog vrhunca? A nedavno završeni Frasier i Friends izmuzli iz formata sve što su mogli? I pitali se isto što i danas: zašto, o zašto još postoje serije u kojima je centralno mjesto radnje kauč u dnevnom boravku (i sekundarno, birtija) oko kojeg se vrte četiri kamere, sa šugavim nasnimljenim smijehom ili šugavom publikom i likovima od kojih svaki ispunjava neki zadani stereotip ili je po nečemu urnebesno (ha-ha) ekscentričan? Nije li ovo zlatno doba televizije u kojem vas serije ne smatraju debilom i ne nude uvijek očekivano? Doba u kojem su u eteru Sopranosi, Lost, The Wire, 24, Galactica i neću uopće nabrajati dalje.

I u užem smislu, nisu li već Friendsi prodali skroz priču o prijateljima u dvadesetima i njihovom životu u New Yorku? Zašto još jedan takav sitcom?

Da, HIMYM je točno takav sitcom. Koji je (ili tek bude, a siguran sam da bude) iskoristio sve moguće klišeje i stereotipe sitcoma. Bilo je to očito još od pilota i bilo mi je žao tada što je Alyson Hannigan odabrala baš tu seriju za nastavak karijere. Uz sve to, serija ima užasno, užasno lošu premisu kojoj ništa ne pomaže ni to što je narator (future Ted) upravo Bob Saget (kako bi rekao Jeff Ross: kojih još sedam riječi nikad nećete čuti na televiziji – “and the Emmy goes to Bob Saget”).

Premisa je, ako to ne znate slučajno, ili nije očito: Bob Saget 2030. priča svojoj djeci kako je upoznao svoju ženu, iliti Majku iz naslova. I naravno, jednom kad upoznamo majku, serija je gotova. Zato se i nešto konkretno oko te situacije počelo događati tek krajem četvrte sezone. Nije mi jasno zašto se (ako je već bio potreban taj okvir, koji često i posluži za dobro ili odlično igranje strukturom epizode) serija nije zvala “our friends and the stupid stuff we did in New York” (kako je išao originalni pitch) ili nekako slično. Jer ovako nam samo ubijaju empatiju i interes za nekim plot pointovima (najočitiji primjer – Stella). S druge strane, ponekad se i dobro izvuku iz toga (primjer – Robin). Čak i nevezano uz potragu iz naslova, tim okvirom se nekad potpuno uništava nepredvidivost (ako itko uopće očekuje nepredvidiost od sitcoma). Usput, ponekad likovi imaju toliko odvratno neprirodne i loše reakcije na šale, poteze i ekspresije drugih likova u sceni da postaje i teško za gledati.

No, usprkos glupoj premisi, sitcomovskim stereotipovima i ograničenja koja su im time postavljena nikad neće ostaviti neko zapaženo mjesto u povijesti televizije, Craig Thomas i Carter Bays uspjeli su petero stereotipnih likova napraviti užasno simpatičnima, ispričati zabavne i ponekad dirljive priče i najviše od svega, ostvariti ono najbitnije, ono iracionalno zbog čega sam zavolio ovu seriju usprkos njenim očitim manama i mediokritetu. I pogledao četiri sezone u dva tjedna.

(s)

.

Epizoda 3/2, jer u isto vrijeme je i druga epzioda (snimljena na ljeto) i treća (snimljena prošli tjedan), ne zbog aluzija na Star Warse, nedajbože.

Što očekujemo ove sezone? Na koju novu seriju bi trebalo baciti oko? Kako su prošli Emmyji? Koji kurac traže djeca koja mi zvone na vrata? Sve to saznajte ovdje

Direktan link (AAC, 64 kB/s, 1:34:12, 46 MB)

RSS feed: statlerwaldorf-tvpodcast

Arhiva: http://tinyurl.com/statlerwaldorf-tvpodcast

Uskoro i u iTunes Storeu.

Nadamo se da vam audio player koji koristite podržava bookmarkanje ili pamćenje zadnje poslušane pozicije, jer mi možemo stvarno puno laprdati o serijama.

Komentari, pljuvanja, kritike, podrška (i naravno, donacije) dobrodošli u komentarima. Pratite nas i na twitteru (@statlertv i @waldorftv), Facebooku ili pišite mailom na statlerandwaldorf.tv@gmail.com

I naravno, svi isječci, clipovi i jinglovi sadrže materijale pod copyrightom, ali nadamo se da spadamo pod fair use. Molimo vas, nemojte nas tužiti. Hvala.

Sastojci:

Knjiga Anthony Bourdaina, Bradley Cooper (Alias), Nicholas Brendon (Buffy), John Francis Daley (Bones), John Cho (Sulu), Jaime King (Pearl Harbor, Sin City), tona sitcoma, dašak kulinarskih emisija, par grama izvrsnog castinga, kila brzog dijaloga i žličica vegete.

Pomiješajte Bourdainova iskustva s odličnim pisanjem, zaposlite glumačku ekipu koja se druži i van zaslona, rastopite naša srca osebujnim vizualnim stilom kojeg vam prirodno daje mjesto radnje, začinite pronicljivim kulinarskim anegdotama i pecite na laganoj vatri dok vas ne otkažu. Za temeljac koristite taj dobro poznati situacijski humor, ali osvježen friškom kemijom Coopera sa zapletnim likom, kojega portretira ponekad stalni, a ponekad guest star. Nikako nemojte zagorjeti glupim snimljenim smijehom publike, umjesto toga poslužite se starim trikovima struke i obilježite punchline vica suptilnim razbijanjem lonaca. Dodajte malo ženskica, lagano zalijte ljubavnim trokutićima i sve to pospite poznatim licima u vidu gost-glumaca svaku epizodu. Za kraj, kao šlag, uvrstite seriju u raspored sitnih sata televizije malene državice kako bi ju potpisnik ovih redova uopće uočio. Zapamtite, ovo je lagano jelo koje je najbolje poslužiti bez prevelikog očekivanja kao predvečernje opuštanje uz cervezu (berba 2009 naravno) i nemojte previše plakati zbog samo snimljenih 13 epizoda. (w)

Sjećate se nečeg posebnog što smo spremali prije cca mjesec dana? Po običaju, kasnimo, no (fanfare) prva epizoda podcasta je onlajn.

Dugo smo pričali o tome, napokon snimili jednu probnu epizodu, i da, znamo kako zvučimo. No, nadamo se da će vam se usprkos našim glasovima i sveukupnoj nekoherenciji svidjeti.

Idealno za pozadinsko slušanje dok radite nešto pametnije (kuhate, perete, peglate, vozite, šećete, surfate).

Da ne duljim: direktan link na audio file (AAC, 64 kB/s, 1:06:05, 28 MB).

RSS feed za podcast: http://feeds2.feedburner.com/statlerwaldorf-tvpodcast

Arhiva (odvojena, jer nam WordPress ne da besplatno uploadanje audio fileova): http://tinyurl.com/statlerwaldorf-tvpodcast

PS primarni cilj je bio uploadati sam podcast, prezentacija njega samog ispeglat će se dodatno.

Komentari i pljuvanja dobrodošli ovdje i na mail statlerandwaldorf.tv@gmail.com