Majstori horora

Recimo da imate 20+ godina. Hoću li pogriješiti ako kažem da vas filmovi strave više ne plaše? Tu i tamo vas trzne malo ali muškarac ste sa velikim mudima (ili žena, zavisi kako se osjećate) i trzaj pripisujete slabom srcu i preglasnom televizoru. Nema više onog dječačkog zanosa niti neprospavanih noći. Horore, naravno, još uvijek gledate jer želite vidjeti nešto dobro napravljeno, okultne tematike, malo razbacanih udova i krvi, sisica, možda malo humora, možda malo namjernog ili slučajnog treša ali u svakom slučaju nešto napravljeno s ljubavlju, nešto što pravi poznavatelj može prepoznati i cijeniti. Onda, glupan kakav jeste, idete gledati Supernatural koji na prvi pogled ima nešto u sebi, nešto za što bi se mogli trajno vezati da nije onih glupih cmizdravih scena i dijaloga koje ne može probaviti vaš želudac.

Naravno, uvijek možete čekati na dobar film. No, što ćete raditi u međuvremenu? Film je film, traje sat i pol, dva sata, katkada zaspite na pola, katkada vam je dosta vampira i vukodlaka, katkada želite da vampiri počnu ševiti vukodlake. Ne brinite, niste seksualno izopačeni nego dosada radi svoje. Vi trebate vidjeti nešto novo, nešto uzbudljivo, nešto plavo i nešto kratko. Nešto što će imati širok izbor tema. Nešto što će biti podijeljeno u epizode od 40-60 minuta. Nešto što će režirati, kako bi posao bio obavljen zadovoljavajuće, svaku epizodu drugi redatelj i to neka faca po mogućnosti. Povrh svega toga, neka se prikazuje na kabelskoj televiziji da se mogu vidjeti sise.

Pacijenti moji, vaše vapaje su čuli, čak i preko bare. Počujte sada vi i pogledajte, jer sudnji dan je pred nama a ljudi koji će nas spasiti imaju znakovito ime Masters Of Horror (ili Meštri filmova strave, kako bi ionako HRT preveo).

Prva epizoda je izumila poslovicu “prvi mačići se bacaju u vodu” jer osim što ju je režirao Don Coscarelli (Bubba Ho-Tep, gledat!), ne vidim razlog za njezino isticanje. Dobro nas uvodi u cjelokupan serijal, pokazuje nam format, izvedbu i nivo specijalnih efekata, te obećava neka bolja vremena. Kao da se vidi utjecaj Predatora (potjera, zamke) i Frankensteina (izgled) ali da se pita redatelja vjerojatno bi zanijekao tri puta. Zanimljiva glumica sa nezahtjevnom ulogom, rupe u priči i čudovište promjenjive brzine i razine inteligencije. Moram pohvaliti kraj koji je dostojan svakog bolesnika. Ovdje prvi puta zamjećujem odličnu špicu. Svaki put sam ju odgledao iako imam običaj fastforwardati.

Sa drugom epizodom počinje prava predstava. 40 minuta zanimljive kombinacije SF-a i fantazije uz dovoljnu dozu bolesnoće za prepričavanje na pidžama partijima. Stuart Gordon jako dobro iskorištava svoj fetiš prema H.P. Lovecraftu i ponosno predstavlja svoju kandidaturu za najbolju epizodu. Ovdje tek vidimo raskoš budžeta, i to u maskama, kostimima, šminki i rekvizitima. Posebna pohvala za scenografiju i zahvala za sise.

Treća epizoda je išla prečacem kroz gustu prašumu, pogodila put i došla među prvima na cilj. Svi znamo moj fetiš na postapokaliptiku pa si možete zamisliti u kakvom sam deliriju bio u početku. Kako epizoda odmiče tako i priča okreće stranu i tek tada otkrivamo pravi motiv i smjer. Ovu epizodu doista nećete moći tako lako izbrisati iz pamćenja, kako zbog same tematike, zombi-plesa i zombi sisica, vječnog Roberta Englunda ili prelijepe Jessice Lowndes (Peggy).

I sve je bilo u redu sa mojim mentalnim zdravljem, a onda je došla Jenifer. Ona je razlog zašto ljudi ne daju djeci gledati Jel me netko tražio jer je priča tako bolesno precizna i uspješna u navlačenju i zapletanju u svoju mrežu. Mogli bi stoljećima diskutirati o Jenifer, njezinim skrivenima porukama i subliminalnim slikama. Jedino oko čega se svi možemo složiti je to da ima odličnu sisu. Navucite zastore, spremite djecu na spavanje, popijte lijekove i upoznajte Daria Argenta u svoj svojoj veličini, tog blesavog Talijana koji već dugo plaši ljude po zemaljskoj kugli.

Chocolate je dijete Micka Garrisa, idejnog začetnika cijelog serijala. To je jedna tako užasno jednostavna priča kojoj ne trebaju fancy specijalni efekti i čudovišta (čitaj veliki budžet) da bi vas očarala. Epizoda je u svakom slučaju originalna, ne sputavaju ju neka pravila i očekivanja i kao takva je bezvremenska i bez zamjerki.

Homecomingu sam možda pristupio nepošteno. Jer imao sam u glavi sve ove epizode prije nje i očekivao sam nebesa. Istina je da je to vrlo dobra epizoda. Naizgled se čini kako luta u svojoj temi no ja mislim kako je uspješno spojila zombije, domoljublje i aktualna zbivanja o ratu u Iraku. Čini se kao ćušpajz ali to sve zajedno šokirajuće dobro funkcionira. Možda bi mi se više svidjela da živim u SAD-u. Na kraju, tko sam ja da uopće komentiram djela Joea Dantea.

Ovo je kao socijalno okupljalište. Upoznajete različite ljude i svaki ima svoju priču. Doduše, upoznajete morbidne i umno poremećene ljude ali priče su zanimljive. Upoznajmo sljedećeg pripovjedača. John Landis je faca. Kako drugačije objasniti pretvaranje nečeg što zvuči glupo, kao žena sa srnećim nogama u nešto što već ima kultni status kao i njegovi filmovi. Ma vjerojatno ste odmah pretpostavili da se radi o drevnoj indijanskoj legendi, što je vrlo zanimljivo jer govori kakvi su to fetišisti ti indijanci. Za razliku od drugih redatelja, Landis obavezno ubacuje i komične situacije što prilično dobro zabavlja. No dvostrana je to sjekira, kojoj je druga strana onaj strah kada shvatite da prelijepa gola sisata pička koju ste pozvali u svoju hotelsku sobu ima kopita. Brrr, jezivo!

Dolazi nam vrhunac večeri. John Carpenter, vjerojatno, u zadnje vrijeme ima težak posao. U svakom trenutku mora biti dostojan svoga imena i ne smije si dopustiti mediokritete. Rezultat toga nastojanja je takva bolesnoća od epizode da je vjerojatno i njemu bilo zlo snimajući. On postavlja ono majstor u nazivu i diktira tempo ostalim redateljima. Cigarette burns podsjeća na one najbolje Twilight Zone epizode pune slijepljenih udova i grotesknih kreatura koje vam ne daju spavati. Gledajući kraj epizode i sami, kao lik, krvarite iz očiju i ušiju jer nešto je poremećeno u državi Carpenter a najčudnije je to što sam tek sad to usvojio u potpunosti.

Speaking of poremećenost, William Malone je poznat po odličnim maskama. Njegov talent bi ja nazvao prokletstvo. Taj čovjek me ozbiljno plaši. Epizoda tako naivno i lijeno počinje da bi se onda kaotično srmopizdila u drugu dimenziju. Jebote, šta je ovo? U jednom trenutku vrištite kao maloljetnica zarobljena sa pedofilom, nakon toga ide serija pitalica tipa “Koji kurac?!”, da bi završilo sa gašenjem računala i sveopćom paranojom popraćeno distinktnim osjećajem da nešto plazi po zidu vaše sobe. Jebemti, koja je to droga opsjednula redatelja da ju znam izbjegavati? Još uvijek imam osjećaj kao da sam zarobljen u Toolovom spotu.

Posljedica prijašnjih epizoda na moje stanje svijesti očitovala se je u laganoj nervozi, strahu od zaklapanja oči i naglim trzanjem kad god bi susjedov pas zalajao u mrklu noć. Mislio sam već odustati no znatiželja je nadvladala i odlučio sam pogledati sljedeću epizodu. Sick Girl je lagano i opuštajuće štivo. Nevjerojatno je koliko su epizode tematski odvojene i kako postižu isti efekt kroz različite metode. Počinje lagano i potpuno neočekivano. Ako dođete do kraja i vratite se natrag, nećete vjerovati da je to ista epizoda. Na početku je sve tako simpatično, kao da gledate crtić. Crtić sa lezbama tj. Glumački tim je nadopunjen porno glumicom što obećava. Dolazi onaj obrat u kojem sve odlazi u 3 pičke materne ali sad ste spremni. Upravo to lagano namotavanje koluta vas je pripremilo i od sada možete očekivati bilo što bez rizika po razum. Doživljaj je takav da, u tom trenutku, bolesnoće doživljavate kao normalno a vaše histerično deranje u 3 ujutro ukućani već zanemaruju. Ovaj put su to ionako usklici radosti i pokoji bravo upućen Lucky Mckeeu, jer čovjek zna što radi i to radi savršeno. Kraj je vrhunac uvrnutosti, vrijeme kad bi čak i Fox Mulder, u nevjerici, izvadio pištolj i počeo paranoično pucati, onako, nasumično.

Larry Cohen! Kažete sebi, dobro bi došla neka pauza od mentalnih silovanja i želja vam se odmah ostvaruje. Naravno ako biti zarobljen između dvoje serijskih ubojica ne smatrate bolesnim. I to, jedan je autostoper koji ubija vozače a drugi, vozač koji ubija autostopere. Žrtva je uhvaćena u sredini. Genijalno i jako zabavno. Opet nešto drugačije, nešto što ne liči niti na jednu epizodu do sada. Katkada vam se čini kako je epizoda nastala samo da Cohen može ismijati cijelu industriju i dobro se zabaviti. Mjesto radnje je kao stvoreno za leglo serijskih ubojica, američka zabit, gorja, šume i prazne ceste. Upotrijebljeni su valjda svi mogući horor klišeji u povijesti filma, no ne brinite, koriste se isključivo sa namjerom nasmijavanja gledatelja. Epizoda jako podsjeća na Freddy vs Jason no ne mogu se povući neke tvrde paralele. Pravi je užitak za gledati i zagarantirana vam je zabava od početka do kraja.

Haeckel’s Tale je tipičan horor pornić. Ne mogu vjerovati da sam upotrijebio riječ tipičan u zadnjoj rečenici! John Mcnaughton istražuje sve moguće aspekte snimanja ovakvih serija i nemojte ga zanemariti samo zato što je otišao u krajnost sa svojim pripovijedanjem jer su to učinili i svi drugi redatelji prije njega. On je samo malko drugačiji, odnosno, nastoji nam prikazati nešto novo i nešto što je, u ideji, najbliže nekoj modernoj drami nego Zoni sumraka. Scenarij je ipak djelo Clive Barkera. Clive je očito kronični masturbator. Realizacija je poprilično u skladu sa ostalim epizodama. Imam osjećaj da će vam se svidjeti epizoda usprkos zombi nekrofilije. Ako ništa drugo, morate priznati da su vas zadnje dvije riječi zaintrigirale.

Episode 13, “Imprint”, originally scheduled to premiere on January 27, 2006, was shelved by Showtime due to concerns over its content. Mick Garris, creator and executive producer of the series, characterized the episode as “the most disturbing film I’ve ever seen.” It is available now only on dvd.

Mislim da moj komentar nije potreban.

Druga sezona, ne da nije kvalitetna, već nije me pogodila temama kao prva pa sam mnoge epizode prespavao. Ako se nađe neka epizoda koja vam nije po volji, dajte joj još minutu i ako još uvijek smrdi, slobodno ju preskočite. To je jedna od najboljih stvari koje možete napraviti, nitko se neće ljutiti i nećete ništa propustiti. Stvar je u tome da se neki redatelji natječu tko će biti bolesniji, neki žele biti originalni a oni razočaravajući igraju na zicera. Možda su krivu priču kao podlogu dobili/izabrali a možda jednostavno žele snimiti trash.

Počinje poprilično dosadno, sa The Damned Thing i Sean Patrick Flaneryjem, Marisom Coughlan i Ted Raimijem. Nije joj pomogla niti poprilična glumačka ekipa. Yaawn!

Na drugu stranu, Family treba pogledati zbog jedne fine, mirne, simpatične priče o jednom finom, mirnom, simpatičnom čovjeku koji otima ljude, ubija, polijeva njihova tijela kiselinom dok od njih ne ostane samo kostur i onda razgovara s njima pretvarajući se da su njegova obitelj. Prepoznat ćete Georgea Wendta i uzviknuti nešto kad ga prvi put vidite.

Sljedeći uradak je The V Word kojeg vrijedi pogledati, ne samo zbog Michaela Ironsidea. Probajte pogoditi koja je to riječ na v i kako se to dogodilo da je ovo prva epizoda gdje se pojavljuje (ne nije vagina, prokleti drkaroši). Posebna pohvala ide uvodu epizode i odličnoj atmosferi u mrtvačnici.

Slijedi nam Sounds Like redatelja Brada Andersona (The Machinist) koja je jedna tipična priča Zone Sumraka. Ovdje je stavljen naglasak na psihologiju i pred kraj vas i samog počinje iritirati zvuk koji dopire iz vaših zvučnika.

Carpenterova epizoda je bila razočaranje. Tu si je čovjek valjda dao oduška i snimio je ono što je uvijek želio napraviti, a to je sranje. Čak ju ni Ron Perlman nije mogao spasiti. Možda epizoda ima neku, meni nedokučivu, poruku. Možda je jedino i važna ta poruka a ona bi, koliko sam ja skužio, trebala biti, abortus je prihvatljiv ako se radi o djetetu sotone?!?!?

Dobar stari Argento je opet napravio jednu dobru epizodu iako me nije toliko opčinila. Valjda se polako navikavam na bolesne pizdarije, hehe. Meatloaf je očigledno pristao na sudjelovanje kad je vidio scenarij pun sisa. Sise, krv i rakuni, dobar stari Argento.

The Screwfly Solution je neka sociološka šovinističko-feministička pizdarija koju nisam imao živaca na miru pogledati. Svidjet će vam se jedino ako ste jako svršavali na Beverly Hills 90210… ali jaaako (ne Beaver Hills). Ako ste već počeli gledati onda nemojte propustiti kraj jer on je WTF?!?

Već sam bio zabrinut da će mi druga sezona ostati u lošem pamćenju, no tada se ona pojavila. Valerie On Stairs je remek djelo nastalo od priče a koga drugog nego Clive Barkera. Čovjek ima fantazije okorjelog pubertetlije i teško ćete priznati da vam se upravo zato epizoda i sviđa. Savršenstvo se vidi u svakom dijelu produkcije, od castinga i glume, lokacija i atmosfere, osvijetljenja i zamračenja (?), do sisa (i to se ocjenjuje), maski, specijalnih efekata, scena nasilja, krvi i dijaloga… dobro, sad već pretjerujem. U jedinom mjerilu kojeg vučem od početka, a to je originalnost, ova epizoda ne prednjači. Baš zato je nevjerojatno kakvu sposobnost ima da vas uvuče u priču i ne pušta dok se ne rasplačete i počnete moliti za milost. Kraj je izveden majstorski.

Right to Die sam zapamtio samo zbog sisa.

We Scream for Ice Cream sam prespavao. Kada dijete zagrizne u sladoled, roditelj se pretvara u otopljeni err… sladoled. Kamo je ovaj svijet otišao.

The Black Cat je najbolja epizoda u svemiru a Stuart Gordon genije. Jeffrey Combs (da, trekiji) bi trebao dobiti nobelovu nagradu za ovu ulogu. Kako pretvoriti jedno književno djelo u nešto božanstveno i prikazati na ekranu? Pitajte Gordona. Kao maloumni srednjoškolac, površno sam čitao Crnog mačka i općenito nisam dovoljno vremena posvećivao lektiri. Danas me to proganja kada pokušavam ući u dublju analizu same epizode. Da sam više čitao, možda bih mogao odgonetnuti tu Edgarovu psihološku igru, njegove motive i njegovu poruku. Ispričavam se gđo. Blažević, vi ste bili u pravu, kao i uvijek. Da sam vas slušao, možda bi i sam danas pisao priče a ne ovaj blog kojeg nitko ne čita (hehe, osim vas, moj dragi čitatelju! ). Crni mačak je nešto uzvišeno, bez konkurencije, bez kritike i ne može se kategorizirati i usporediti sa nekim djelom koje je poznato čovječanstvu. Uopće ne pretjerujem, ako vam se epizoda ne sviđa, onda to znači da nešto nije u redu sa vama. Braćo, ukazao mi se anđeo i pokazao mi ovu viziju koju prepričah vama. Širite riječ dalje i idite u miru.

Druga sezona sadrži još dvije epizode, no bilo ih je teško pogledati, jer sve stvari blijede u odnosu na jednookog pa sam ih preletio na brzaka i bacio u zaborav.

Evo vam ovdje popis svih epizoda prve sezone sa pripadajućim redateljima, a popis druge sezone ovdje. Još samo treba dodati Takashi Miike i njegov Imprint.

U ovoj recenziji sam samo 9 puta spomenuo sise. Aplauz!

2 Odgovora to “Majstori horora”

  1. “Ispričavam se gđo. Blažević, vi ste bili u pravu, kao i uvijek.”

    Krajnje je vrijeme bilo da to priznaš.

  2. Danas ih pocinjem gledati, predugo sam cekao da mi ih vratis🙂. V u v word je ziher vampir. nisam gledao na wikiju. I ako te zanima jos argenta, ima se.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: