Nitko kao Joss

Buffy mi je bila prva.

Sjećam se kasnovečernjih čekanja da se pojavi, gledanja, diskusija uživo i na Internetu, branjenja od kritičara, pronalaženja trivijalnih podataka i suze na kraju.

Buffy je bila posebna.

***

Da, bila je to prva serija koju sam tolikim žarom pratio da mi taj jedan televizijski termin nije bio dovoljan.

Kao i mnogi drugi, Buffy sam počeo pratiti na Novoj, od prve epizode. Isprva misleći kako će to biti trash, nakon toga braneći se da je trash i da gledam zbog sisa i minica, no istina je bila da sam se navukao.

U to doba, na hr.rec.tv njuzgrupi, osim gomile ljudi koji su ju pljuvali, bila je i nekolicina koja je tvrdila da je Buffy kvalitetna serija, tako da više nisam mislio da sam prolupao. Citirali su se znanstveni radovi (da, postoje znanstveni radovi o Buffy, no o tome više kasnije), analizirao podtekst i pop-kulturne reference, a na kraju i otvorila Buffy grupa.

Osim što je bilo dobrih ljudi koji su mi snimili epizode neprikazane na Novoj (hvala, Smola); gotovo bez iznimke normalnih i simpatičnih osoba i diskusija, iz grupe su se izrodila i prijateljstva koja mi i danas puno znače.

Također, prateći Buffy, popratne fanovske sajtove, intervjue i članke saznao sam što su sweepsi, arcovi, crossoveri, razlike između producentskih titula na serijama, kako nastaju scenariji i slične normalnim ljudima nebitne informacije.

Da nije bilo Buffy, prilično sam siguran da danas ne bih pratio ovoliko serija i o istima znao također hrpetinu beskorisnih informacija.

Možda bih i nešto pametnije radio u životu. Aupičkumaterinu.

No, nije ovo priča o meni. Ovo je priča o Jossu Whedonu.

***

joss.jpg

Treća generacija scenarista u obitelji, Joss je karijeru započeo kao ovlastima najniži scenarist u Roseanne (što mislite, tko bi se sjetio staviti poster Endlessa u Darleneinu sobu), zatim kao scenarist (Toy Story, Alien: Resurrection i Titan AE) i nekreditirani script-doctor (Speed, Waterworld, Twister, X-Men) filmova.

Kao jedan od scenarista Toy Story zaradio je (zasluženo) nominaciju za Oscara, a za ostatak navedenih filmova često tvrdi kako je ili malen dio njegovog rada završio u kranjem filmu, ili kako redatelj nije imao istu viziju scenarija kao on. Toliko da je, nakon gledanja Alien: Resurrectiona dugo tvrdio kako nikad neće pisati scenarije za filmove.

Jedan od tih scenarija bio je i za film Buffy the Vampire Slayer, napisan 1992. Ono što je Whedon zamislio kao subverziju klišeja o glupoj plavuši koja u svakom hororu biva ubijena u mračnoj uličici, ispalo je… smeće. Kao što on sam kaže: “I had written this scary film about an empowered woman, and they turned it into a broad comedy. It was crushing.”

Pet godina kasnije ponuđena mu je preinaka koncepta u TV seriju na tada tek nastajaloj mreži WB, ovaj put pod njegovom kreativnom kontrolom.

Buffy.jpgZapočela je kao alegorija srednje škole kao pakla, koja je u prvoj sezoni ponekad i prebukvalno bila iskorištena (kulminirajući u jednoj od najgorih epizoda serije, I Robot, You Jane, koja je uz glupu metaforu imala i odvratno loše napravljenog negativca). Ali, već i tada, bila je nešto jedinstveno i imala elemente po kojima će svaka Whedonova serija biti poznata.

Nitko kao Joss tako prirodno ne kombinira dramu, tinejdžerski angst i humor, sve začinjeno sa prepoznatljivim dijalozima (koji su ušli i u popularnu kulturu).

I najvažnije od svega, do njegovih likova uvijek vam je stalo već nakon kratkog vremena. A u serijama ništa nije bitnije od empatije. Jer sve ostalo može biti savršeno, ali ako likove ne volite, mrzite ili samo suosjećate s njima, zašto bi se vraćali svaki tjedan seriji prema kojoj ste ravnodušni (da, Battlestar Galactica, na tebe mislim).

U drugoj sezoni već su se sve kockice posložile i, zajedno s trećom rezultirale u najsnažnijoj cjelokupnoj priči te definirale glavne i najupečatljivije sporedne likove. Neprijatelji su, nakon fizički i emocionalno distanciranog Mastera u prvoj sezoni, postali zanimljivi i opaki: Angel, koji, u još uvijek jednoj od najhvaljenijih epizoda, Innocence, poševi Buffy i nakon toga izgubi dušu; te gradonačelnik koji osim što želi postati demon i pojesti sve na putu, jako ne voli bacile i postane poremećena očinska figura nestabilnoj slayerici.

Prijelomni trenutak meni, nakon kojeg sam seriju počeo ozbiljnije shvaćati, bio je u sedmoj epizodi druge sezone, Lie to me, konkretno dijalog na samom kraju:

Buffy: Does it get easy?

Giles: What do you want me to say?

Buffy: Lie to me.

Giles: Yes, it’s terribly simple. The good guys are always stalwart and true, the bad guys are easily distinguished by their pointy horns or black hats, and, uh, we always defeat them and save the day. No one ever dies, and everybody lives happily ever after.

Ta Gilesova izjava odlično je sumirala seriju: pozitivci umiru i nema magičnih načina na koji se mogu vratiti, barem ne, kao ni svako drugo djelovanje, bez posljedica. Ništa ne prolazi bez reperkusija.

Kasnije sezone (neki se neće složiti, no ovo mogu braniti do ibera) nisu imale toliko jaku priču u cjelini, od četvrte, za koju je djelomično kriva bila Lindsay Crouse, čija je uloga originalno planirana za glavnog negativca, no žena je dala otkaz i umjesto nje dobili smo jadnu zamjenu za Frankensteina sa floppyjem na prsima(!!!); do šeste (moto sezone: “svi smo šupčine”) i sedme koja je počela fantastično (toliko da sam tvrdio da će to biti najbolja sezona u povijesti televizije), no u kratkom vremenu sve se razvodnilo, no na kraju je zadovoljavajuće napravljen puni krug u seriji s najpretencioznijom feminističkom porukom u svemiru (od Jossa ništa manje nije ni očekivano).

Chosen.jpg

S druge strane, neke individualne epizode su neprocjenjive; navest ću samo neke najpoznatije kao primjer: eksperimentalne Hush (sa 29 minuta bez dijaloga, koju čak ni Emmyji nisu mogli zanemariti, pa je barem nominaciju zavrijedila), Restless (nastala vjerojatno nakon što se jednog dana Joss predozirao filmovima Davida Lyncha), The Body (najljepši prikaz gubitka u povijesti televizije) i Once More, With Feeling (mjuzikl). Naravno, poigravanja s formatom i odličnih priča bilo je još mnogo više, no nema ih smisla nabrajati sve, već, ako slučajno još niste, pogledajte.

Hush.jpgRestless.jpg

Body.jpgGift.jpg

Gift_grob.jpg

***

Angel.jpgTokom treće sezone Buffy, Whedon je zajedno s Davidom Greenwaltom, također producentom Buffy, razvio spin-off oko lika Angela, te do kraja treće sezone Buffy posložio situaciju za Angelov odlazak u Los Angeles.

U Buffy, Angel je bio prilično jednodimenzionalan lik (zapravo, dva jednodimenzionalna lika – verzija s dušom koja pati za svojim nedjelima i verzija bez duže koja želi samo uništiti svijet i pritom što više mučiti Buffy), ali kao što je Joss rekao, imao je neki larger-than-life potencijal.

Iako su neizbježne usporedbe s majčinskom serijom, a temeljne njene osobine ostale su prisutne, Angel je i sam stajao kao odlična serija. Za razliku od Buffy, gdje je formula sezona manje više ostala nepromijenjena kroz svih sedam godina, Angelova svaka sezona bila je drugačija.

Prva, noirovska, počela je malo nesigurno, samostojećim detektivskim pričama, no s nekoliko odličnih uvida u Angelovu prošlost (Somnambulist i The Prodigal, u kojima se Angel prisjeća svog mentorstva drugom vampiru i ubojstva oca, respektivno), polaganog razvoja poznatih likova iz Buffy – bivše popularne srednjoškolke Cordelie i loše isprike za Watchera, Wesleya, te najbitnije, iskupljenja slayerice pretvorene u serijskog ubojicu, Faith u odličnom crossoveru sa Buffy – gdje je Angel lijepom šamarčinom pokazao Buffy gdje joj je mjesto (i na razini likova i serija).

Drugoj, možda i najboljoj sezoni, središnja su priča Angelovi demoni iz prošlosti (prvenstveno žena koja ga je stvorila, Darla) i njegova tamnija strana (kako kaže jedan od likova, “he wanted to go dark, but he only managed beige”). Istaknuo bih posebno Are You Now or Have You Ever Been, odličan flashback u pedesete godine sa genijalnim prijelazima flashback/sadašnjost.

Treća nastavlja s temama obitelji, očinstva (Angel postane otac, ne pitajte kako, ako niste gledali, komplicirano je) i odanosti i sadrži najbolju i vrlo prirodnu transofrmaciju lika u seriji. Dapače, rekao bih da je Wesleyev cjelokupan arc i najbolji u obje, ili čak sve tri serije.

Četvrta je, jednom riječju, sapunica. Jedna velika dvadesetsatna epska sapunica u suštini o odabiru između slobodne volje i mira u svijetu koja je imala svojih problema, što produkcijskih (Charisma Carpenter je zatrudnjela), što scenarističkih, no u globalu vrlo zadvoljavajuća i sa nekoliko fantastičnih momenata poput ogromne kamene zvijeri iz pakla koja pomete pod našim junacima, Angelovog sna koji vrvi referencama na Indianu Jonesa, odličnog hommagea Six Feet Under i mnogih drugih.

Usporedo s četvrtom sezonom Angela, Buffy je završavala svoju sedmu i posljednju (no, već dvije godine na drugoj mreži, UPN-u). I dok je ona svoju priču zaokružila, Angel je imao još toga za reći, no kao i svake godine, otkazivanje je bilo za picinu dlaku blizu, tako da su Whedon i ekipa WB-u predložili okretanje serije naglavačke, prijelaz najpopularnijeg lika iz Buffy (Spike), manje korištenje eksterijera i više samostojećih epizoda.

I bi peta sezona. Počela je, meh, bezveze. No, ubrzo se sve promijenilo i neke od tih epizoda najbolje su u seriji: The Cautionary Tale of Numero Cinco (paralele Angela i posrnulog meksičkog hrvača), Lineage (Wesleyevo suočavanje s ocem), “Damage” (o psihotičnoj slayerici), Soul Purpose (opet bizarni snovi) i na kraju genijalni Smile Time – Angel biva pretvoren u muppeta.

SmileTime1.jpgSmileTime2.jpgSmileTime3.jpg

Sredinom sezone, Whedon se sastao s predsjednikom WB-a i direktno pitao hoće li biti obnovljeni za sljedeću sezonu, na što je dobio odgovor da, ako mora znati u tom trenutku, nikako.

Uslijedila je odlična revitalizacija drugog najdosadnijeg lika u seriji (nakon kojeg shvatite da nje problem što Amy Acker ne zna glumiti, nego je jednostavno takav bio lik) i postavljanje sjemena za fantastično finale koje ne samo da je bilo odličan oproštaj od likova, ogorman metaforički srednji prst WB-u, već i kraj koji jednostavno govori premisu: “the fight goes on”. I ovom autoru, uz finale Farscapea, zasad nedostižno najbolje finale serije.

NotFadeAway.jpg

***

Vratimo se u 2002. Paralelno s Buffy 7 i Angelom 4, Whedon razvija sasvim novu seriju, naturalistički svemirski vestern imenom Firefly. Ovaj put na FOX-u.

Firefly je bio neprocjenjivi biser, bila je to serija u čiji se setting, ansambl i brod zaljubite na prvi pogled. Nema smisla pričati o njoj, pričati o epizodama. Treba je pogledati.

Firefly.JPG

Bila je to jedna od onih serija predobrih za televiziju. Naravno, nisu je razumjeli.

Originalni pilot bio je dosadan glavešinama, pa je zamijenjen drugim napisanim u dva dana koji je imao više akcije, nakon toga su producenti sami izmiješali epizode i prvo stavili nekoliko jačih zbog slabe gledanosti i na kraju, nakon samo jedanaest emitiranih i još tri producirane epizode, Firefly je ukinut.

***

Firefly je pravo mjesto za započeti priču o fanovima.

Samim početkom Buffy, nastali su i fanovi. Fanovi koje su manje činile tinejdžerke, a više geekovi, knjižničari i profesori književnosti.

Profesori književnosti? Da, profesori književnosti i srodnih znanosti koji su napisali stotine članaka, prvo u elektroničkom obliku, a zatim i nekoliko knjiga o filozofskim, sociološkim i feminističkim temama u Buffy, kasnije i Angelu i Fireflyu. Pred nekoliko godina, ovom autoru je to bio jedan od ključnih argumenata u obrani Buffy od kritičara, no u međuvremenu je odrastao i shvatio da ipak pretjeruju sa svojim seciranjem Jungovskih arhetipova i sličnim temama, no koliko se drugih serija može podičiti tolikim fanovima u akademskoj zajednici.

Ona druga skupina fanova (koja opet nije međusobno isključiva s ovom akademskom), vjerojatno je najžešća poslije trekija i warsera, a u nekim aspektima i njih prelazi. Diskusije koje su se mjerile u megabajtima bandwidtha, konvencije koje još uvijek žive (iako posustaju u zadnje vrijeme), ogromne količine fan-fictiona, među kojima je najpopularnija slash fikcija o romantičnim vezama likova. Pa tako postoje Buffy/Angel, Buffy/Spike, Willow/Oz i mnogi drugi slash fictioni te posebno uznemirujući tipa Angel/Spike, Wesley/Angel i slični.

No, u najboljem i najžešćem obliku fanovi su se pokazali nakon ukidanja Fireflya. Nazivajući se Browncoatovima, nakon vijesti o ukidanju krenuli su sa ogromnom kampanjom, počevši sa peticijama, slanjem razglednica FOX-u, drugim mrežama, skupljanjem novaca za reklame u lokalnim, državnim i industrijskim novinama i hrpom drugih aktivnosti.

Činilo se da je sve uzalud, no nakon izdavanja serije na DVD-u i njihove odlične prodaje (koja još uvijek raste), Universal je otkupio autorska prava i 2005. Joss je napisao i režirao Serenity, nastavak Fireflya, koji je ujedno bio i njegov filmski debi. Nije bio savršen, puno toga je bilo ugurano (priče koje su planirane za tri sezone serije), ali donio je fanovima dobar dio magije serije i zaokruženost bar jedne priče.

Naravno, tu nije bio kraj fanovskim aktivnostima.

Godinu dana kasnije, Angel je ukinut. Priča se ponavlja, samo, ako me sjećanje dobro služi, ovoga puta na još većoj razini. Uz peticije, pisma WB-u, oglase, između ostalog, fanovi su organizirali i food driveove kamionima sa “SAVE ANGEL” logotipovima.

Premda se već godinama svako malo pojavi priča o Buffy, Angel ili Spike TV filmovima, ništa se konkretno nije izrodilo iz kampanje.

Još jedna osobina kojom se Buffy fanovi razlikuju od ostalih: scenaristi. Ne pada mi na pamet niti jedna druga serija čiji su fanovi osnivali fan klubove ne samo za samu seriju ili glumce, već i pojedine scenariste, i iste pratili i na sljedećim projektima.

Pojedini scenaristi koji su radili na Whedonovim serijama, kasnije su postali autori ili bitni ljudi na što kritički dobro primljenim serijama, što hitovima. Počevši od Davida Greenwalta (malo poznati, ali odličan Miracles), Howarda Gordona (izvršnog producenta i kasnije showrunnera 24), Shawna Ryana (autor The Shield i The Unit), Davida Furya (The Inside, 24 i prva sezona Losta, kojoj je pridonio i najbolju epizodu) do Drewa Goddarda, kojem je Buffy bila prvi scenaristički posao (i za koju je autor ili koautor dvije najbolje epizode sezone: Selfless i Conversations with Dead People), nakon Buffy nastavio je raditi na Angelu (Lineage, Damage, Origin), a zatim prešao u JJ Abramsov kamp, prvo na Alias (kojem je napisao između ostalog i stotu epizodu i finale), pa na Lost (spomenut ću samo Flashes Before Your Eyes) i usput je napisao mali filmić zvan Cloverfield.

I na kraju, posebno mjesto među scenaristima zaslužuje Tim Minear. Čovjek zaslužan za oblikovanje najbitnijih arcova u Angelu, kasnije izvršni producent Fireflya koji je pokrenuo lavinu njegove nesreće da ne može raditi na seriji koja ima ni manje, ni više od 13 epizoda (Wonderfalls, The Inside, Drive).

***

Za kraj, što je drugo radio Joss?

Od stripova prema svojim televizijskim radova, na pričama vezanim uz Buffy (Tales of the Vampires, Tales of the Slayers, Fray) i Firefly (Those Left Behind) te nedavno pokrenute kanonske nastavke Buffy (Season 8) i Angela (After the Fall).

Također piše hvaljene i popularne Astonishing X-Mene i Runawayse za Marvel.

Gotovo godinu dana radio je scenarij (a trebao je biti i redatelj) filmske adaptacije Wonder Woman, no to se raspalo zbog “razlika u mišljenju”. Usporedo s tim, već godinama radi na horroru Goners (koji je u produkcijskom vakumu) i nedavno je procurila informacija da je s Drew Goddardom napisao horor Cabin in the Woods koji trenutno prodaje okolo.

***

Sve je to tangencijalno zanimljivo, no ne koliko ova priča.

Nekoliko mjeseci prije štrajka Whedon je bio na ručku sa Elizom Dushku (Faith u Buffy i Angelu) koja je potpisala ugovor o suradnji sa FOX-om da joj pomogne razmotriti opcije.

Eliza.jpg

Tokom ručka, Joss je otišao na WC, i kad se vratio, ponosno rekao: imam ideju.

Serija se zove Dollhouse, radi se o grupi osoba kojima se ličnosti mogu izmjenjivati po potrebi posla (zločini i povremena dobra djela), a između poslova se brišu. Echo (Dushku) je jedna od “lutaka” koja postaje svjesna sebe dok joj je ličnost izbrisana.

FOX je odmah naručio sedam epizoda serije, producent je uz Whedona i Dushku i Tim Minear, a mi se jako veselimo jeseni.

Jedan odgovor to “Nitko kao Joss”

  1. Pomalo me sram, ali Buffy nikad nisam gledao (kezualno gledanje isjecaka iz epizoda dok cekam da reklame zavrse na drugoj TV postaji ne racunam). Kasnije mi se nije dalo nabavljati/skidati 8 ili koliko vec sezona, mozda jednog dana.

    Dollhouse na jesen gledam, svih 7 ili koliko vec epizoda bude imalo dok FOX ne odluci ukinuti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: