Boston Legal 5×01: Smoke Signals

Bilo je ovo prvo od posljednjih trinaest druženja sa Dennyem Craneom i Alanom Shoreom, koje je godinama postalo prilično formulaično, pa, je li se sada išta promijenilo?

Ne baš.

Nestalo je par redovnih glumaca, ali nije prvi put; a uzevši u obzir da je zadnja sezona i razumljivo je. No, nije da su oni ikad bili bitni. Usput, zanimljivo je kako su uvijek na njihovim sastančenjima u tvrtci samo likovi koji su i na špici, a ostali partneri samo se spominju zbirnim imenicama. Ali opet, Boston nikad nije pokušao prodati realističan odvjetnički ured ili sudsku praksu.

Tema epizode, osim što je prilično neinventivna, rutinerski je odrađena – no, David E. Kelley je očito morao reći koliko mrzi pušenje – kao i uvijek, kroz Shoreovu parnicu. I ne bih se nimalo žalio da je išta novog rečeno, ili bilo kakvim novim argumentima, barem da nije postavljeno apsolutno crno-bijelo. Možda mi se to samo čini, jer mene osobno pogađa, ali bezvezno je.

Da, moram priznati, Shore po običaju jako efektno iznosi svoje stavove (rekao bih da je skoro i mene natjerao da se zamislim), ali Denis Leary je to puno bolje rekao – da pušačima servirate cigarete u crnim kutijama sa velikom lubanjom i naziva Tumors, odlično bi se prodavale. Svi pušači znaju što rade kad puše, a argumenti kako je to ovisnost i ne može se prestati apsolutna su glupost – pa ljudi se i s heroina skidaju, kako onda neće s cigareta. Samo je volja potrebna. Uz to, malo je i licemjerno govoriti o cigaretama kao apsolutnom zlu kad postoji još tisuće štetnih i otvornih tvari kojima smo izloženi svakodnevno i ništa ne činimo da ih spriječimo.

Nervirala me i Shoreova iznenađenost argumentima odvjetnice proizvođača duhana koji su uvijek, uvijek, uvijek isti. No, puno više smetala mi je sama odvjetnica – Alanova davna ljubav. Otkud njoj obraza reći da je Alan izgubio strast u životu, ženi koja radi na slučajevima za duhansku industriju koji su manje više svi na isti kalup, možda i protiv njenih uvjerenja, ali pos’o je dobar, a para laka.

I na kraju, tu je i allymcbealovska maštarija. Što je to bilo? Je li ikad prije bilo takvog daydreaminga u Bostonu? Nisu prevršili mjeru, ali nadam se da neće tako nastaviti i u ovih trinaest epizoda proljigaviti se do razine kasnijih sezona Ally McBeal (ili, kako ja to volim zvati, ekstremni dejvidikelijizam). Želim neki closure tim likovima, i ne naprasno u finalu, nego bi bilo lijepo kad bi kroz neki pozadinski arc ove sezone došli do toga. Ali ne nadam se previše.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: