Texas Forever

Douglas Adams davno je izjavio onu predivnu istinu o rokovima, i kako lijep whoosh zvuk proizvode kad prelete pored vas. Ova recenzija piše se već minimalno osam mjeseci: prvi povod bio je kad sam napokon pogledao čitavu seriju u komadu; drugi kad je objavljeno da je obnovljena za još dvije sezone; treći sada kad počinje prva od te dvije (a ukupno četvrta) sezona. Najveći problem je u tome što sam htio postići nivo pretencioznosti kakav su imali tekstovi o Jossu, Sopranosima i Wireu. Jer Friday Night Lightsi to zaslužuju.

Moji izljevi emocija zabilježeni su i na twitteru, samo klikćite more dok ne dođete do kraja tweetova – ima ih jako puno (većinom sadržaja poput Lyla Garrity je kurva) i vjerojatno van konteksta nemaju puno smisla. No, krenimo od početka.

Clear Eyes

Priča u biti počinje 1990. s H.G. Bissingerom, koji piše knjigu Friday Night Lights: a Town, a Team and a Dream, opisujući stvarne događaje u Odessi, nogometnom timu Permian Panthers i njihovom putu do srednjoškolskog državnog prvenstva Texasa 1988. Njegov rođak Peter Berg (nama najpoznatiji kao dr. Billy Kronk iz Chicago Hopea) 2004. piše scenarij i režira film prema knjizi, sa Billy Bob Thorntonom u glavnoj ulozi trenera Panthersa.

Film, naravno, uz neke izmjene, slijedi radnju knjige, režiran Bergovim prepoznatljivim (makar ne i jedinstvenim) kvazirealističnim stilom kamera iz ruku, zoomova, kadrova van fokusa ili s fokusom na nekom sporednom detalju dok bitan dio scene ispada iz kadra… uglavnom, znate o čemu pričam. Film je solidan, lijepe atmosfere kojoj puno doprinosi i soundtrack čiji su najveći dio odradili Explosions in the Sky. Osim što bez njega ne bi bilo ni serije, meni je najveći utjecaj filma u tome što me upoznao s tim bendom. Odlična, odlična muzika, pogotovo ako hodate, vozite ili trčite kroz prirodu. I za svakakve druge opuštajuće prilike.

Berg nije bio zadovoljan što je morao (zbog ograničenja filmskog formata) izbaciti detalje iz knjige te nije mogao posvetiti dovoljno vremena likovima i njihovim odnosima. 2006. je na NBC-u krenula i serija Friday Night Lights, no ovaj put s fiktivnim likovima, timom (koji je zadržao ime Panthers) i gradom Dillonom. Također, radnja više nije u 1988., već u sadašnjosti, ali dosta motiva iz filma i knjige, a i atmosfera, preneseni su i u seriju.

FNL nikad nije imao dobru gledanost, ali kritičari obožavaju seriju. 2007., nakon završetka druge sezone svi su mislili da će ju NBC ukinuti, no umjesto toga, sklopili su prilično čudan (i jedinstven, koliko je meni poznato) ugovor s kabelskim DirecTV-em, prema kojem na jesen prvo DirecTV emitira epizode, a kad oni odvrte sezonu, emitira je NBC. Produckijske troškove dijele obje kuće.

Obim stranama takav dogovor očito odgovara, jer nakon treće sezone, FNL je obnovljen za ne jednu, nego dvije sezone po istom principu.

Full Hearts

Waldorf je više puta rekao da je to serija o footballu i da to ženama (bez impliciranog šovinizma) koje football ne zanima serija neće biti dobra – jer nije to tipična tinejdžerska drama.

Ne bih rekao da je to točno. Ne potpuno. U biti, ja je volim promatrati kao seriju koncentričnih krugova: najveći je taj teksaški, rednečki, football-nam-je-više-od-života mentalitet, ta njihova polja kukuruza i kućice uz ulicu na kojima su natpisi ili imena i brojevi igrača ako oni tu stanuju; zatim i sami stanovnici Dillona koji zajedno s ambijentom čine odličnu (i fantastično dočaranu) scenografiju.

Slijedi football. Nije on poanta serije. I da je umjesto footballa bila košarka, nogomet, hokej, curling, sve bi bilo isto. Naravno, ne isto, ali poanta bi bila identična.

No, u FNL-u nije niti jedan od tih sportova, već je football. I ne morate mu znati pravila (pohvatat ćete) niti ga voljeti (zavoljet ćete) i iako nije u footballu poanta, u svakoj je pori serije. Nigdje drugdje nećete vidjeti epizodu kojoj je cliffhanger kick-off utakmice ili pustiti suzu na utakmici za prvenstvo (OK, to mi se možda desilo u Bijegu u pobjedu kad je Stallone obranio penal… kakav Rocky) ili pratiti akcije i navijati kao da gledate Dinamo u finalu Lige prvaka.

Naravno, mnogo je predvidljivih situacija u igri; kao što je (u sljedećem “krugu”) među igračima i ostalim srednjoškolcima iskorišten apsolutno svaki stereotip – bahata zvijezda, nepopularni geek, zabušant koji ima problema sa ženama i pićem, underdog koji se proslavi, glavna cheerleadersica itd – ali, FNL, producenti i glumci uspjeli su ih učiniti realnim, stvarnim i kompletnim osobama (što bi i svaka drama koja teži odličnosti trebala moći i znati učiniti).

No, u centru serije, i ono što je sama bit serije, su coach Taylor i njegova žena, odlično odglumljeni (Kyle Chandler i Connie Britton, tisuću Emmya im dajte) i jednostavno predivni za gledati – da ukradem komentar s AV Cluba: kada bi se FNL sastojao samo od četrdesetpetminutnog bantera coacha i Tami, serija bi bila savršena. Sve ovo ostalo samo su kulise za njih dvoje. Nevjerojatni su.

Can’t lose

Prva sezona postavila je stvarno visoke standarde, svime ovime gore nabrojanim, slijedeći ugrubo zaplet filma i knjige – put do državnog prvenstva, preko dva glavna arca – coach, njegov odnos s igračima i pritisci ostatka grada i sponozra te ozljeda quarterbacka i njegova pomirba s njom i vezano uz to, QB2 i njegov uspon do zvijezde momčadi. Tinejdžerske drame rijetko su bile bolje.

Druga sezona čudna je i lošija (nekima i potpuno loša), najviše zbog storylineova koji su djelovali isforsirano, nevjerojatno ili samo bezvezno; ali pred kraj se stvari poslože kroz par vrlo jakih epizoda i posebno savršenih scena (coach brani Rigginsa pred trenerom koji im gostuje u svlačionici; coach i Saracen pod tušem – definicija riječi gutwrenching).

Trećom sezonom vraća se forma i kvaliteta prve, uz upečatljiv i prilično neobičan, ali i dobro izveden početak koji preskoči više mjeseci u radnji (druga sezona skraćena je zbog štrajka, ovo posljedica), neke odlične arcove (Streetov pogotovo, tko na kraju – i na jednu određenu scenu koju ne bih ni približno opisao – ne pusti suzu, nema dušu) i prekrasne zadnje dvije epizode: predzadnju s tekmom svih tekmi i zadnju koja završi tako da ostavi otvorenog mjesta za nastavke, ali i predivno zaokruži jednu cjelinu.

Četvrta sezona počela je prekjučer, reakcije su vrlo pozitivne, makar me jako brine što je najavljeno da Zach Gilford napušta seriju (kako, zašto, nemoguće) a što mislim o svemu tome, epizodu po epizodu, čitajte tjedno na Serijali.